FBI rukavice: Macarons

Vjerujem da već svi dobro znate da su FBI rukavice mjesečna igra food bloggera sa prostora bivše Jugoslavije u kojoj svaki mjesec odabiremo jedan blog koji ćemo staviti pod povećalo i detaljno istražiti. Igru je pokrenula maštovita Maja sa bloga Cooks and Bakes koja se zaista potrudila osmisliti pravila, ime i sjajne bannere. Ovog je mjeseca pod istragom predivan blog Da mi je nešto slatko autorice Ana-Marije.

Moram priznati da sam isprva muku mučila sa odabirom recepta kojeg ću isprobati. Ana-Marijin blog je zaista prepun krasnih recepata, odličnih savjeta i lijepih fotografija i bilo mi je teško odlučiti se za samo jedan recept. Odluka je naposlijetku pala na Lagano slane čokoladne kekse za koje i sama autorica tvrdi da su "najbolji čokoladni keksi koje je ikad jela". Recept je vrlo jasno i detaljno napisan, a priprema ne oduzima puno vremena. Međutim, ja sam sve zabrljala i keksići mi nisu uspjeli. Kao prvo, maslac i šećer nisam izradila mikserom već ručno jer je dragi drijemao pa ga nisam željela probuditi. Zbog toga se, naravno, šećer nije otopio i na kraju su keksi bili prekriveni slojem malih tvrdih kristalića šećera. Nadalje, iako u receptu eksplicitno piše da se keksi prije pečenja trebaju narezati na ploške debljine 1,5 cm, ja sam (iz nekog blesavog i meni nepoznatog razloga) odlučila da će biti predebeli i rezala sam ih na debljinu od otprilike 1 cm. Kasnije se ispostavilo da sam tom odlukom napravila kardinalnu grešku jer su se keksići tokom pečenja raširili i spljoštili i na kraju ispali pretanki i nimalo privlačni. Okusom su bili savršeni, ako zanemarimo hrskave kristaliće šećera koji su mene osobno strašno smetali pri degustaciji spomenutih keksića. Onog trena kad sam vidjela kako keksi izgledaju, odmah sam znala u čemu sam pogriješila i bila sam ljuta sama na sebe jer nisam mogla slijediti vrlo jednostavne i jasne upute. Sve mi je palo od volje, odustala sam fotografiranja, uzela kutiju spomenutih keksa, sjela na dvosjed i počela neumorno grickati ne bih li u njima našla utjehu. :)

Nekoliko dana nakon toga Andrea, autorica bloga Voće i povrće objavila je post o svojim nedaćama prilikom izrade šarenih francuskih kolačića, poznatijih kao macarons, koje je pravila za ovaj isti događaj. Andrein post me zainteresirao i zaintrigirao. Oduvijek su me privlačili ovi šareni ljepotani, ali uvijek sam se bojala uhvatiti u koštac s njima jer sam nebrojeno puno puta pročitala da su oni poprilično svojeglavi i da, unatoč i usprkos silnom trudu uloženom u njihovu izradu, rijetko uspijevaju. Odlučila sam malo istraživati ne bih li odgonetnula što je to točno tako problematično i postoje li neki trikovi, savjeti ili pravila kojih se treba držati ne bi li krajnji rezultat bio zadovoljavajuć.


Začudila sam se koliko sam zapravo korisnih informacija i savjeta pronašla. Taj Google je vraški dobra stvar. Da ga nema, trebalo bi ga izmisliti :) Uglavnom, kako sam sve više čitala i upijala tajne izrade Macaronsa, tako sam bila sve optimističnija i sigurnija da, ukoliko se držim tih jednostavnih pravila, uspijeh neće izostati. I tako sam naposlijetku odlučila okušati svoju sreću i kao slijedeći Ana-Marijin recept odabrala sam upravo Macarons. Ovog sam se puta odlučila slijepo držati recepta, točno izvagati i izmjeriti sve sastojke (što je jedna od najbitnijih stvari prilikom izrade ovih kolačića), ali se uz sve to i držati i nekih korisnih savjeta koje sam pronašla na bespućima Interneta.

Jedan od najzanimljivijih savjeta koje sam pronašla kaže da će macarons najbolje uspjeti ako jaja stoje na sobnoj temperaturi 24-48 sati prije same pripreme. Sukladno tome i ja sam svoja jaja na vrijeme izvadila iz hladnjaka i ostavila ih da se "pacaju" na sobnoj temperaturi. Nadalje, jako je važno bademe što sitnije i finije samljeti i barem dva puta prosijati prije upotrebe. I toga sam se slijepo držala. Bademe sam prvo same samljela, a zatim sam dodala i šećer u prahu pa sam sve zajedno još malo miksala. Nakon toga sam smjesu dva puta prosijala kako bih eliminirala eventualne grudice i zalutale veće komadiće badema. Također je važno smjesu šećera i badema postupno umiješati u snijeg od bjelanjaca. To znači da se nikako ne smije usuti sve odjednom, već se preporuča da se suhi sastojci polako dodaju u 4-6 navrata. Već pretpostavljate da sam se i toga držala ko' pijan plota :) I ne samo to, već sam ih prilikom dodavanja u snijeg od bjelanjaka još jednom prosijala. Ziher je ziher.


E sad dolazi onaj tricky dio o kojem direktno ovisi uspješnost krajnjeg proizvoda, a to je miješanje. Ako suhe sastojke ne umiješamo dovoljno dobro, smjesa će biti preteška i macarons neće uspjeti. Ako pak sve izmiješamo previše, smjesa će biti pretekuća i bit će problema prilikom štrcanja kolačića na pleh jer će se razlijevati i neće zadržati oblik. I kako onda znati kad treba stati? Na nekoliko različitih mjesta sam pročitala da smjesa mora biti nalik lavi (iliti magmi). Ali mislim da je nabolji test ipak onaj koji Ana-Marija navodi u svom receptu: "Znat ćete da ste dobro promiješali sastojke ako se, kad istresete žličicu smjese, onaj mali repić na vrhu sam utopi u ostalo, tj. ako ne ostane čvrsto gore." Ja sam se rukovodila tim savjetom.


Kad se činilo da je smjesa prave konzistencije krenulo je štrcanje. Nisam ih obojala iz vrlo jednostavnog razloga - zaboravila sam. :) Plehove sam obložila sa dva sloja papira za pečenje kako mi slučajno kolačići na dnu ne bi uhvatili previše boje ili, ne daj bože, zagorijeli. Štrcanje mi baš i nije jača strana. Bilo ih je svakavih. Većih i manjih, okruglih i ovalnih... Ali nisam dopustila da me to obeshrabri. Nakon jednosatnog sušenja ubacila sam prvu rundu u pećnicu i sa strahom promatrala razvoj događaja. Kad sam nakon 5 min primijetila da se počinju formirati mala pjenasta "stopala" mojoj sreći nije bilo kraja! Nakon točno 12 min izvadila sam ih iz pećnice. No, moji problemi su počeli kad sam ih pokušavala odlijepiti od papira za pečenje. To je bila prava borba, a bilo je i žrtava. Ali ajde, nekako sam uspjela na kraju. Da bih tu istu stvar spriječila sa preostale dvije runde, odlučila sam isprobati još jedan koristan savjet. Čim sam izvadila pleh iz pećnice, ispod papira za pečenje sam ulila malo tople vode. To navodno pomaže pri odvajanju macaronsa od papira. I stvarno, odvajali su se bez ikakvih problema i to bez noža ili nekih drugih rekvizita. Toplo preporučam da isprobate ovaj trik, ali nemojte pretjerati sa količinom vode kako se macaronsi ne bi namočili.

Još ih je samo trebalo napuniti kremom i to je to. A krema...krema je naprosto savršena! Fina, kremasta, punog čokoladnog okusa, konzistencije savršene za ljepljenje kolačića. Sve u svemu, oduševljena sam i receptom i konačnim rezultatom i sa sigurnošću mogu reći da ću ove macarons praviti opet.

Toplo preporučam svima da se oslobode straha od izrade macaronsa i da ih svakako probaju napraviti po ovom odličnom receptu.